Moj me zaručnik zaprosio na današnji dan pred točno dvije godine. Bili smo se baš gadno posvađali noć prije i, kako mi se nije javljao, bila sam uvjerena da je to kraj naše veze. Te noći prosidbe sam bila u stanu sva nikakva, raščupana i očajna, kad mi je on došao na vrata.
I dok sam se pravila jaka, govoreći mu da ga ne trebam i da smo si rekli sve što smo imali, on se hladno provukao pored mene u stan, gurnuo mi kutijicu u ruke, otišao ravno na balkon, sjeo i zapalio. Prvo što sam vidjela kada sam odvratila pažnju sa prstena je njegova glava kako viri kroz vrata balkona, on sav nasmijan kad je vidio moju reakciju.
Samo jedno: "I.. šta kažeš?" je bilo dovoljno da mu otrčim u krilo i isplačem sve emocije koje sam držala u sebi, dok me on mazio po kosi i ponavljao mi da me voli. To je bio prvi put da sam zaplakala od sreće. Iduće subote će biti drugi put, kada mu napokon postanem žena.
